Udruženje stanara doma ima ogromnu podršku i pomoć u radu od Ustanove Dom za odrasla invalidna lica.
Naš bilten "Pogledi"

Početna strana
O nama
Dešavanja
Predstoji...
Hronologija dogadjaja
Foto album
Video album
Drugi o nama
Korisni linkovi
Kontakt
Naš bilten

Facebook


Programske aktivnosti Udruženja od početka 2006. god. finansira MINRZS (Sektor za osobe sa invaliditetom)

 

Tekstovi iz drugih brojeva >>>

Iz biltena broj 45... mart/april 2008.

RAZGOVOR SA ...

Snežanom Malešević

Sneža - Snežana Malešević je rođena 05.01.1968. godine u Glamoču, BiH. Kao dete obolela je od mišićne distrofije i od tada traje njena životna borba.
Osnovnu školu pohađala je u: Beogradu, Novom Pazaru i Fojnici (kod Sarajeva), a srednju školu u Zagrebu.
Od 1999. godine je u našem Domu. Sneža je  veliki prijatelj, strpljiva je i uvek spremna da pomogne, barem dobrim savetom. Svoje poglede, probleme i neka razmišljanja podeliće sa nama...

            Pogledi: Na osnovu tvojih iskustava u kolektivima, reci nam koje su prednosti ovoga Doma, i šta bi trebalo promeniti na bolje?  
            Snežana: Na svakom mjestu, gdje sam živjela, postojale su dobre stvari, ali i one koje je bilo potrebno mjenjati.  Kod nas u Domu je isto, jednostavno: - život je kombinacija dobrog i lošeg-. Za mene to znači da u tom dobrom treba biti zadovoljan, a ono loše treba nastojati promjeniti. Voljela bi da mogu doprinjeti pozitivnim promjenama u Domu. Međutim, mislim da nam je za to potrebno više snage, upornosti i zajedničkog, a ne individualnog, truda i nastojanja da to postignemo. Bilo bi dobro kada bi se promjenili međuljudski odnosi, srušile ili barem umanjile distance između zaposlenih i korisnika. To nije lako, za to je potrebno mnogo strpljenja i volje, ali to je prvo što bi mjenjala, zato što znam da bi međusobno razumjevanje i tolerancija učinili čudo i donijeli rješenje mnogih problema.

            Pogledi: Svako od nas ima nekoga ko nam mnogo znači u životu, ko nas podržava da budemo to što već jesmo. Kakva je situacija kod tebe?
            Snežana: Naravno da svi imamo nekoga ko nam mnogo znači, meni su to moji roditelji, sestra i sestrina porodica. Smatram se veoma srećnom, jer sam rođena u divnoj porodici, oni su uvijek bili moja podrška i moja radost. Svaki kontakt sa njima ispuni me novom pozitivnom energijom.

            Pogledi: Kakav su uticaj na tebe ostavili životni problemi, nevolje, pa i sam rat kroz kojeg si prošla?  
            Snežana: Uh, životne nevolje i problemi su zaista dodatni teret, za koji je potrebna i dodatna snaga. Sve je to, dok traje, iscrpljujuće, često i obe-shrabrujuće, ali kada nevolja prođe i kada problem bude rješen, vrati se vedrina, vrati se i radost. Mene su, bukvalno nevolje učinile jačom, odlučnijom, pa i malo mudrijom. Što se rata tiče, to je grozno iskustvo za svakoga, pa i za mene. Pogotovo je teško bilo prolaziti kroz ratnu surovost kao OSI, Glamoč je bio mnogo granatiran, tako da smo puno vremena provodili u skloništima. Na kraju smo izbjegli i ostali bez sve svoje imovine, ali hvala Bogu, prošlo je.

            Pogledi: Često se OSI, pod uticajem svakodnevnih problema prepuste pasivnoj poziciji posmatrača, ili onih kojima je potrebna pomoć. Kako si ti uspela da se izboriš sa tim?
            Snežana: Ne znam, a nisam sigurna ni da li sam uspjela da se u potpunosti tome oduprem. U svakom slučaju, nije se dobro prepustiti životnoj stihiji, jer tada čovjek živi poput biljke. Biti OSI ne bi smjelo automatski da znači; - Živjeti pasivno i tek egzistirati. To, na žalost, jesu nečija mišljenja o nama, ali te predrasude svakako trebamo mijenjati, upravo kroz razne aktivnosti, razna anga-žovanja u svom vlastitom životu, u svojoj sredini, pa i šire.

            Pogledi: Po tvom mišljenju šta je potrebno osobi sa ivaliditetom da bi mogla da živi "normalno" van Ustanove, imajući u vidu našu trenutnu situaciju. Da li je to podrška društva, porodice, individualno angažovanje, ili nešto drugo?
            Snežana: Da bi osoba sa invaliditetom živjela "normalno" van ustanove, potrebno je sve što si u pitanju nabrojala. Dakle, svi navedeni faktori su jednako važni i neophodni. Za mene je život sa porodicom, kod kuće, ujedno bio i najljepši dio moga života. Iako sam od ranog djetinjstva, sve do završetka srednje škole, tek po koji mjesec godišnje, bila sa njima, bilo je to izuzetno lijepo, vrijedno i važno vrijeme za mene. Međutim, živjeti u ustanovi je neminovno i dobro rješenje, upravo kada ne mogu biti, ili jednostavno nisu, ispunjeni gore navedeni faktori. Mene su u Dom dovele, da tako kažem "ratne posljedice"; - izbjegli smo iz Glamoča, a budući Ljubicu i Nadu znam od ranije, iz Fojnice, dopisivale smo se, one su već bile u Domu, pisale mi kako im je ovdje i nagovarale me da dođem dok se stanje kod mene "ne sredi". Došla sam, i ostala, jer su u međuvremenu moji roditelji ušli u godine kada sve teže mogu da mi pruže potrebnu njegu i pomoć.

            Pogledi:  Šta misliš o obrazovanju OSI i kakva su tvoja iskustva o tome, s obzirom da si jedna od retkih u našem Domu, koja je završila srednju školu. Možeš li da nam kažeš nešto o tome?
            Snežana: Smatram da je za svakoga čovjeka izuzetno važno školovanje i obrazovanje i tu ne bi smjela da postoji razlika za OSI i ostale. Na žalost, mnoge OSI nisu bile u mogućnosti da završe srednju, pa čak ni osnovnu školu. Izuzetno je važno da cijelo društvo, shvati da OSI treba da se uključe u redovne tokove života, od školovanja, pa nadalje. Svakome bi, bez razlike, trebala biti dostupna školska klupa, jer je snaga svakoga čovjeka upravo u njegovom znanju, obrazovanju i ponašanju, a velikim se djelom sve to stiče u školi.

            Pogledi: Primetila sam da često pevušiš. Šta za tebe znači muzika?
            Snežana: Mislim da bi život bez muzike bio siromašan, pust, monoton, pa čak i tužan. Muzika me obogaćuje, inspiriše i znatno doprinosi mom dobrom raspoloženju.

            Pogledi: Da li je pozitivna energija i komunikativnost, kojom raspolažeš plus, ili minus u ovoj sredini?
            Snežana: Naravno da je plus. Mada, i mene životni, ili sasvim obični, svakodnevni problemi nekada obeshrabre i razoružaju. Nekada je teret kojeg nosim, recimo, deset dana, jedanaestog dana prosto pretežak i tada nestane osmijeh sa lica i izgubi se fino raspoloženje. Ipak, hvala Bogu, to ne traje dugo, jer taj pozitivan duh koji me ispunjava, ponovo dođe u prvi plan, vrati mi osmijeh...

            Pogledi: Da li si imala neostvarenih želja? Reci nam barem jednu od njih.
            Snežana: Da, imam po neku neostvarenu želju. Jedna od njih, možda i najveća, je to što nakon završene srednje škole nisam bila u mogućnosti da nastavim da studiram. Jako sam željela studirati psihologiju, ili pravo. Možda mi, da sam mogla, ni to ne bi bilo dovoljno, vjerujem da bi nastavila i dalje. Međutim, u ovom slučaju su moje životne okolnosti bile iznad mojih želja.

            Pogledi: I za kraj našeg razgovora tvoja poruka za sve nas.
            Snežana: Recimo; - Pronađimo radost u malim stvarima, jer s radošću u srcu čovjek čini dobra djela.

          
                        Razgovor vodila Zorica Filipović

 

 

 
   

Likovna kolonija

 

Kreativna radionica "Vredne ruke"

10 %

Web-prezentacija Draženka Mitrovića

PRIJATELJI UDRUŽENJA
- DONATORI -

QUADRA GRAPHIC

NBS

JASMIL doo ARILJE
JASMIL doo ARILJE

Pepsi

Knjaz Miloš

Coca-Cola

Tehnomarket

 

 

Webmaster:
Ljubica Muzički
Design:
Željko Mićić
zeljkobg@gmail.com

Home   O nama   Dešavanja   Predstoji   Foto album
Drugi o nama   Korisni linkovi   Kontakt   Naš bilten"Pogledi"

 
Zahvaljujemo Ministarstvu rada i socijalne politike (Sektor za zaštitu osoba sa invaliditetom) koje nam je omogućilo izradu web prezentacije.